Braća Coen u Gorskom kotaru

Svojim trećim filmom, psihološkom triler-dramom Goran za koju je scenarij napisao Norvežanin Gjermund Gisvold, redatelj Nevio Marasović nastavlja se na zanimljive i intrigantne načine baviti filmskim žanrovima, eksperimentirati njima i u njima, istraživati njihove granice i mogućnosti, propitkivati do kojih razina može ići u kreiranju likova, njihovih međuodnosa i intimnih drama, kao i do koje mjere može učinkovito eksploatirati prirodni i zadani prostor u kojem se ti međuodnosi i drame odvijaju, a da ipak zadrži dovoljno prepoznatljivih žanrovskih obilježja i da sve skupa ne skrene u pretjerivanje i parodiju.

Pritom se ponekad kreće samim rubom te učini i korak-dva preko njega, no uspije se na vrijeme vratiti, dostatno da zadrži dramsku i narativnu koherentnost te da izbjegne skretanja karaktera u karikaturalnost i banalnost. U svom diplomskom ostvarenju The Show Must Go On, Marasović se pozabavio filmom katastrofe i stvorio svježu, u okvirima domaće kinematografije izvornu i intrigantnu apokaliptičnu priču o sudionicima i organizatorima reality-showa koji se priprema uoči svjetske kataklizme. Pritom se u kontekstu globalne katastrofe pametno usredotočio na intimnu i obiteljsku dramu organizatora šoua, naznačujući da su intimne drame protagonista ono što ga unatoč generalnim žanrovskim odrednicama ponajviše zanima.

Nastavljajući raditi donekle izdvojen od produkcijske matice, sa skromnim proračunima i u dijelom prijateljskom okruženju, Marasović je u metafilmskoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Vis-à-Vis kreirao (auto)biografskim detaljima nakrcanu intimističku i dovoljno atmosferičnu radnju koja se može interpretirati i u kontekstu njegova prijateljstva s Jankom Popovićem Volarićem. Naime, baš kao što je u liku mladoga filmaša koji se bori s vlastitim ograničenjima i objektivnim teškoćama u realizaciji svog prvog „pravog“ filma (nakon diplomskog) lako prepoznati Marasovića, tako je i u liku glumca proslavljenog ulogama u sapunicama kojeg filmaš želi angažirati, a kojega zatječe usred bračnog brodoloma i razdirana vlastitim demonima na rubu suicidalnosti, jednostavno detektirati Volarićeve tadašnje biografske motive. Upravo zahvaljujući tomu Janko Popović Volarić je u Vis-à-Visu ostvario dosad najuspjeliju filmsku rolu, budući je u recentnom Goranu razmjerno blijed i neuvjerljiv.

Na temelju zasad triju filmova, a uz zanemarivanje iznadprosječno uspjele humoristične serije Instruktor, kao temeljna obilježja Marasovićeva autorskog rukopisa izdvajaju se generalni pesimizam, neposjedovanje vjere u ljude a još manje u društvo, s tim spojena mizantropija te u Goranu moguće zahvaljujući suradnji s Gjermundom Gisvoldom izražena sklonost kreiranju priča fokusiranih na ozbiljne egzistencijalne dvojbe i traume protagonista uhvaćenih u procijepu nesklada između želja i mogućnosti, odnosno ambicija i realnosti. Marasovića (i Gisvolda) zanimaju manje ili više složeni međuljudski odnosi označeni nepovjerenjem, tragovima crnog humora koji je uočljiviji u kontekstu nego u tekstu, te naslućivanim i postupno ekspandirajućim antagonizmima temeljenima na skrivenim tajnama i prešućenim činjenicama, na predrasudama, pogrešnim zaključcima i lažima, što sve unatoč prividnom skladu u trenu može eruptirati u žestokom nasilju i krvoproliću.

Protagonist Gorana, kojeg odlično utjelovljuje Franjo Dijak, a kojeg isprva zatječemo u spomenutom lažnom skladu, istoimeni je Goranin (podizanje pojedinca na razinu karakternog simbola žitelja konkretnog podneblja može se doimati pretencioznim, ali u kontekstu filmske priče nije nimalo problematično), taksist iz Delnica mučen time što je kao neugledan i siromašan momak oženjen privlačnom, ali slijepom Linom (vrlo uvjerljiva Nataša Janjić, čiji lik namjerno i učinkovito nije napadno slijep, već sveden na mjeru uvježbane hendikepiranosti), kćeri bogatoga vlasnika pilane (Milan Štrljić efektan kao strogi i konzervativni pater familias). Kad se na okupu nađe čitava Linina obitelj, njezin brat (Popović Volarić) koji sa sobom na očev užas dovede svog dečka (Filip Križan), skupa sa starim zajedničkim prijateljem Slavkom (Goran Bogdan) i njegovim bratom (Bojan Navojec), Lina će sretna objaviti da je trudna, a njezin viješću oduševljen otac će – jer to sad zaslužuje – Goranu ponuditi stalni posao u pilani. No Goran jedini zna da je neplodan i da je Lini dijete napravio netko drugi, a njegova pogrešna pretpostavka pokrenut će nezaustavljivi lanac osvete i tragedije.

Premda transponiranje poetike i makabričnosti braće Coen u Gorski kotar na papiru u cjelini funkcionira bolje nego na ekranu, Goran je ipak vrlo solidan i sve do završnog masakra prilično intrigantan i dovoljno sugestivno režiran film, čijoj većinom dojmljivoj tjeskobnoj ugođajnosti znatno pridonose atmosferična fotografija Damira Kudina te osobito glazba Alena i Nenada Sinkauza, koja obiluje prijetećim kakofoničnim zvukovima. Djelo ponajviše imponira na karakterno-psihološkoj razini, s profiliranjem narastajućom traumom i sviješću o skrivljenoj smrti označenog i (auto)destruktivnog Gorana, građenjem relacija među likovima i na manje ili više skrivenim pogledima i pokretima, sugeriranjem tragičnoga potencijala patrijarhata te učinkovitim opisivanjem i eksploatiranjem ograničenog prostora kolibe.

U tom je kontekstu šteta što se završni pokolj odigrava prebrzo, jer su u predasima od barem nekoliko minuta mogla biti naznačena pa i razrađenija suočavanja likova s posljedicama svojih postupaka. No i ovako riječ je o dosta uspjelom filmu, središnjem dijelu autorove planirane trilogije. Njezini bi nastavci trebali biti fokusirani na druge likove te se odigravati desetljeće prije i nakon zbivanja u Goranu.